Background

Razgovor s Davidom Hernandezom: O koreografskim praksama i metodologijama rada

Razgovor s Davidom Hernandezom

Predstava Other vaša je druga suradnja sa Zagrebačkim plesnim ansamblom. Prva, The Devil’s Garden i Other različite su u formi, ali tema je, rekla bih, ista, jer govorite o odnosima, u The Devil’s Garden o odnosima unutar ženske zajednice, a u Other o odnosima unutar para kao jednog entiteta. To je prilično apstraktno, može biti bilo što. Koje vam je polazište za tu predstavu i koliko je ta suradnja drukčija u odnosu na prvu?

Hernandez: Poznajem ih malo bolje, to je prva razlika, možemo ići malo dublje. Izmijenio bih malo izjavu o The Devil’s Garden. Nisam nastojao graditi to na odnosima među ženama, nego na odnosima između žena i vanjskog svijeta. Stavljam se u poziciju da radim ženski komad kao voajer prema situaciji u kojoj su žene. Nastojali smo mnogo razgovarati o tome, primjerice: kakvo je vaše iskustvo o tome, ne mogu razumjeti vaše iskustvo. Ne želim pretpostavljati ulogu pretpostavljanja kao muškarac koji razumije što je to žena, ali mogu razgovarati o tome kako mi se to čini i raditi s time. Htio bih pokušati uzeti univerzalniju temu kao što je odnos i pronaći situacije koje izlažu nešto o toj ideji. U Other želim uvesti neke situacije jer sam mnogo toga vidio o drugima, ljudsku pohlepu, on dođe, uzme mi posao, stranac koji ne govori moj jezik, ljubavnik kojeg sam sreo i koji mi je otvorio svijet, a naš odnos je nakon zajedničkih godina postao nešto drugo, majka i otac, sve je to o distanci između mene i drugog entiteta i temeljnom ljudskom nastojanju da otkrije što je sve to ili što sve to znači, koja je to membrana koja nas razdvaja, koliko smo slični, koliko različiti. Takve stvari. Želim kreirati situacije koje vas, recimo, drže zajedno, sve vrijeme se morate nositi s drugim, nema zraka, nema sola, morate se snaći s tom osobom. Za mene onda to postaje gotovo teatralno zbog borbe potrebne da bi se taj zadatak izveo. Kao autsajder mogu opaziti naočale s kojima dolazim, kroz koje gledam, reflektirajući svoje odnose i stvari na tome. Ne želim napraviti komad koji može značiti bilo što, ali nastojim ne propovijedati. Pokušavam osigurati situaciju i razmišljanje. Da me to djelo navede da promislim vlastito postojanje.

Kako pristupate plesačima, kako razvijate materijal?

Hernandez: Na različite načine, ovisno o plesaču i o projektu. Mislim da se i unutar jednog projekta teži da se ljudima pristupi individualno, kao što postoji i općeniti pristup. Nastojat ću razjasniti na čemu radimo, o čemu je riječ, mnogo je posla oko detalja, a mislim da različiti ljudi trebaju različite stimulacije da bi došli do onog što tražimo. Nastojim osjetiti što svatko treba i tražim način da ih uključim i da potiču jedni druge. U toj grupi [The Devil’s Garden] svidjelo mi se i to što je svaka žena toliko različita, a to je nešto što tražim kad nastojim sastaviti grupu. Doista vjerujem u suradnički proces u kojem nastojim nadahnuti plesače, a oni onda nadahnjuju mene. I tada kreirate specifične uloge za specifične ljude. U toj grupi to je bilo prilično zanimljivo, to je grupa kakvu bih sam sastavio, doista različiti ljudi, veoma različiti načini, čak imaju i drukčije interese, ali nekako su odlučili stvarati zajedno. Bilo je veoma plodno u smislu toga što mogu izvući da bih napravio komad.

Dosad sam vidjela samo jednu od vaših predstava, The Devil’s Garden, ali s obzirom na to, rekla bih da je posrijedi prilično fiksirana koreografija. Kako vidite improvizaciju unutar takvog komada? Kao alat ili?

Hernandez: Može biti alat, ali mislim da je improvizacija činjenica života, to je nešto što radimo sve vrijeme. I, na primjer, recimo da imate dvoje prijatelja plesača koji plešu u istoj skupini. Oni istodobno napuštaju kuću, istodobno kreću na posao i istodobno završe s poslom. Razliku između jednog i drugog života čine one sve sitne razlike u tome kako sve čine tijekom dana, što je za mene improvizacija. Uvijek govorim svojim plesačima: morate definirati improvizaciju u najstriktnijem obliku, i to je vaše tumačenje, to je mjesto na kojem ulazite. I vjerujem u to. Biti glazbenikom također proizlazi iz toga. Već sam rano učio glazbu i odlazio nastavnici koja me podučavala. Rekla je: neću te učiti notama, možemo razgovarati o tehničkim stvarima i pomoći ću ti u početku da razumiješ kako izvesti note, ali posao ti neće donijeti note, nego to kako sviramo. I to je improvizacija. Improvizacija je velika, velika riječ, s mnogo sastavnica. Mislim da u formi kao što je The Devil’s Garden možemo reći da je posrijedi elastičnost unutar strukture koja stvara izvedbu. To je improvizacija. Improvizacija je biti u procesu i prolaziti kroz njega, ne samo nešto izvršiti.

Znači, govorite o nekoj strukturi koja je fiksirana i ostavljate prostor za plesače, što nazivate elastičnost, za improvizaciju?

Hernandez: Tijekom godina radio sam na nečemu što sam dugo nazivao elastičnom koreografijom, koja se odnosila na stvaranje struktura igara. Istodobno je bila postavljena i improvizirana. Bilo je i razdoblja kada sam cijele komade gradio iz prolaza, kad sam rekao: doći ćemo prvi dan i prvi dan počet ćemo s prolazom. A onda ćemo svaki dan gledati video o tome što smo napravili, raspravljat ćemo i nešto ćemo promijeniti, a sljedeći dan proći ćemo ponovno kroz to s izmjenama i tako graditi komad. Ima i razdoblja kad dajem zadatke na koje improvizirate, toliko je mnogo načina na koji se nešto događa. Napravio sam trio koji je svaki put bio potpuno improviziran, unaprijed smo samo iznova posložili stvari dogovarajući se, i svaki je put bilo drukčije, ali pokazalo se da mnogi misle da je trio postavljen, iako nije imao ništa s postavljenjem. Dakle, to je neka vrsta zanimljive zone, zone između postavljenoga i improviziranoga. Također sam kreirao mnogo izvedaba koje su posve improvizirane, kao kad se glazbenik pojavi sa svojim instrumentom i samo svira. Postavio sam mnogo različitih ekstrema između ove igre i improvizacije. Postavio sam mnogo različitih ekstrema između te cijele igre i improvizacije. Kad govorim konkretno o The Devil’s Garden, nema ničeg što nije postavljeno u komadu. Zapravo je sve zapisano. Tijekom procesa bilo je trenutaka kad smo se okrenuli improvizaciji za pronalaženje materijala, a na kraju je sve fiksirano. A jednom kad je fiksirano, tada, nije da moram napisati elastičnost za plesače, shvatio sam da sami moraju pronaći elastičnost iznutra. Ne vjerujem u ponavljanje, primjerice ako ste čitači Gertrud stein, njezinu Rose is a Rose is a Rose is a Rose, ona kaže: ne vjerujem u ponavljanje, jedino u ustrajanje. Ne možete izvesti isti pokret dvaput. To ne postoji. Čak i u sitnim varijacijama u načinu na koji nešto radite, kad zumirate mikroskop na njih, naći ćete svijet improvizacije. Jer sve je u malim pomacima kojima možete promijeniti tempo, malim razlikama u načinu na koji nešto savijate, jednako je tako u glumi, s glasom.

Dobro, ali tada sve može biti improvizirano.

Hernandez: Sve jest improvizirano.

Recite mi više o svom koreografskom procesu, o koreografskim strategijama.

Hernandez: Kao što sam rekao, to se razlikuje od projekta do projekta. Vidim stvari koje želim pokušati napraviti. I kojima pokušavam otvoreno pristupiti. Ovisno o svom karakteru, stvari zahtijevaju različit pristup. Primjerice, u The Devil’s Garden na mnogo smo različitih načina nastojali proizvesti materijal, od stvari koje su izravno proizašle iz moga tijela, što je uvijek najteže, mislim, kad iz svoga tijela nešto pokušavam prenijeti ljudima, ne volim stavljati plesača uvijek u poziciju da mora učiti, jer to nije efikasno. Jer je skok od modusa učenja do modusa izvođenja prevelik. Uvijek je nešto strano u pokušaju postizanja onoga što sam proizveo, toliko su usredotočeni na učenje materijala da im je teško zamisliti, tražiti i stvarati zajedno sa mnom. Počeo sam razvijati alat, male kompozicijske uređaje, u The Devil’s Garden upotrebljavali smo nekoliko njih. Neki od njih radili su s glagolima, izabrao sam liste glagola i povezao ih s veoma konkretnim uputama kako se njima služiti da bi se proizveo pokret. Plesači su proizveli pokret, katkad sam to malo oblikovao, malo dodao, i stavio to u prostor. Tu je i ritam, onda jedan ulazi, pa drugi i tako dalje, onda se počelo sklapati u nešto. To je jedan način. Drugi je način da podučavam čisti materijal, donesem materijal koji uče i manipuliram materijal strukturno. Drugi načini su da, tu primjerice, podijelim stvari u male blokove pokreta, tada su jaki i različito spojeni. Pristupali smo tim blokovima različito, od veoma konkretnih objašnjenja kao da su spojeni i da se nikad ne smiju razdvojiti, već se tako premještaju u prostoru, potom građenjem prizora za prizorom, što je više kao animacija usporenog pokreta u kojoj gradite sliku po sliku, pikselizirate pokret. Također smo se prepuštali glazbi da nas vodi. Ili stvarali blokove aktivnosti i znao sam da trebam ljudske elemente između njih ili neke događaje. Primjerice, u The Devil’s Garden, moj omiljeni dio je početak, solo za svjetlo uz Bachovu glazbu. Prvo je sunce, onda se pojavljuju stvari koje padaju, kad se diže svjetlo, zapravo opažate da ih netko gura, i sve te jednostavne slike koje otkrivaju različite kutove i shvaćate pomake s pomoću informacija koje dobivate. To je sjajan proces, a istodobno veoma teatralan. U tom slučaju to je njihov svijet, sve što se dogodi tamo, moraju same time manipulirati. Ako vidite magične stvari kako padaju s neba, onda vidite da ih žene povlače da bi se to dogodilo, takva vrsta ženskog rada. Onda smo imali koreografirane blokove koje smo stavljali između blokova ljudskih aktivnosti i komponirali ih zajedno. Mnogo radim s obrtanjima, mnogo godina analiziranja pokreta i preokretanja, omogućuju čitav novi vokabular. Volim kreirati temeljni materijal i onda ga iznova tretirati, gotovo kao u vizualnim umjetnostima kad uzmete sliku i onda ju izrežete i prespojite, pa onda ponovo sve dok ne dobijete materijal za koji nikad ne biste rekli da je proizašao iz prvoga. Mnogo je različitih pristupa i ovisi o tome što želim učiniti. Katkad krenem od ideje i korak po korak gradimo do kraja.

Zašto vam je važna suradnja sa Zagrebačkim plesnim ansamblom?

Hernandez: Mnogo se toga događa u svijetu dok neke stvari nestaju. Mislim da Petra Glad i Zagrebački plesni ansambl rastu i lijepo je biti dio toga. To je nešto što vrije, što ima potencijal, ali treba pomoć, vaše sudjelovanje, možete osjetiti viziju koja nekamo ide, a to me privlači jer sam uvijek htio sudjelovati u ostvarivanju nečega. Privlači me biti dijelom toga jer dijelimo neke estetičke sklonosti, težnje, cijenim ljude, cijenim činjenicu da u okolnostima koje nisu jednostavne postoje ljudi koji nastoje da se nešto dogodi, da stvore malo magije. Osjećam da je to što stvaramo veoma konkretno, a dosta ste vremena izgubljeni u svijetu gdje se ne može osjetiti ništa konkretno. To nije jedino što me zanima, jer sudjelujem i u projektima koji nastaju u uvjetima suprotnim ovima, u stvarno dobro financiranim projektima, studijima itd. i to je također divno, moram na kraju i balansirati da mogu od nečeg živjeti. Ali u ovom postoji nešto što me podsjeća zašto sve to činim.

Rezervacija ulaznica

Predstava

Datum / Sat
Broj ulaznica
1